Dobre priče stoljećima golicaju našu maštu, a one posebne, i tisućljećima. Tako nas već više od 3000 godina fasciniraju „Ilijada“ i „Odiseja“ – dva najčuvenija epa svih vremena.
U čemu je tajna njihove privlačnosti? Zašto nas tako fasciniraju iz generacije u generaciju, iz stoljeća u stoljeće, iz tisućljeća u tisućljeće?
Danas ću se pozabaviti onim elementima koji rese ova dva dijela, poglavito „Ilijadu“, a koje bi trebala imati svaka dobra priča; ona za laku noć, pripovijetka kao književno djelo ili marketinški storytelling.
Priče nevjerojatne popularnosti
Već je i slavni Aristotel ustvrdio u svojoj „Poetici“ da je Homer superioran nad ostalim epičarima, ističući cjelovitost i organsko jedinstvo epova, jezični izraz misli te izdvajajući oba epa kao remek-djela iznad svih ostalih.
Stari Rim dizao ga je na pijedestal. Svi su ga ugledni pisci toga doba priznavali. Mnogima je bio neprikosnoveni uzor. Koristili su njegov stil i kompoziciju. Možemo li već tada govoriti o prvim prepisivačima ili plagijatorima, ili su to bili samo kreativci koji su tražili inspiraciju?
Anonimni spis „O uzvišenom“ smatra „Odiseju“ literarno slabijim djelom od „Ilijade“ koja obiluje energijom, dramatskim sukobima, strastvenim stilom i slikama iz svakodnevnog života, s čime se ljudi mogu poistovjetiti.
A, o čemu nas uče u copywritingu? Prilagodi se svjetonazoru i navikama čovjeka, uđi u njegov stil života i pričaj o tome. Neka se potrošač poistovjeti s proizvodom, s likom iz reklamne priče.
Kvintilijan je u govorima Menelaja, Nestora i Odiseja našao uzore za sva tri govornička stila: jednostavni, srednji i uzvišeni. Hvali Homerov osjećaj za primjerenost, raznovrsnost stila i majstorstvo u prikazivanju emocija.
Kaže kako je “Vergilije prvi do Homera i daleko ispred svih ostalih“, što nam samo potvrđuje kakav je genij bio Homer. Smatrao ga je većim genijem, a Vergilija većim umjetnikom.
Znate li da su veliki Petrarca i Boccacio učili grčki samo kako bi mogli čitati Homera u originalu? To govori o autoritetu koji je uživao kod najvećih književnika svih epoha.
In medias res
Osnovni je motiv „lijade“, te svevremenske priče – srdžba, izuzetno jaka emocija koja izaziva pažnju kod čitatelja.
Ahejski junak, Ahilej, gnjevan je na svog vođu Agamemnona jer mu je preuzeo robinju Briseidu.
Priča započinje upravo stihovima o srdžbi. Homer odmah ide u glavu. U književnosti to nazivamo in medias res, u središte stvari, u središte zbivanja.
U ahejski tabor stiže Hris, koji želi otkupiti svoju kćer. Ahejci su je zarobili, ali silni Agamemnon, njihov vođa odbija Hrisovu molbu. Hris, Apolonov svećenik, obraća se za pomoć svom bogu, koji šalje kugu na Ahejce. Vrač nagovara Agamemnona da vrati djevojku, što ovaj nevoljko čini, ali zauzvrat traži dar koji mu nitko ne želi dati. Svojevoljno uzima Ahilejevu Briseidu i to pokreće gnjev, srdžbu Ahilejevu.
Primjećujete li da i marketinške priče idu direktno u glavu, in medias res? Nude vam rješenje ili vas pitaju za problem koji vas muči i time privlače vašu pozornost.
Priče s emocijom pokreću pažnju i akciju
Homer je krenuo jakom emocijom – srdžbom, a copywriting igra na emocije, jer emotivne priče prodaju.
Ahilej je zbog emocije napustio rat.
Paris izaziva na dvoboj Menelaja kojem je oteo suprugu Helenu. Homer progovara o vrtlogu emocija: ljubavi, strasti, požudi i ljubomori. To je bio povod za desetogodišnji rat, iako je razlog mnogo mnogo dublji. No, dovoljan je bio da te jake, vatrene emocije zapale vatru rata.
Homer snažno progovara o prijateljstvu i emocijama koje obilježavaju svako pravo prijateljstvo. Sklonost dragom prijatelju, požrtvovnost, odanost, tuga za gubitkom prijatelja i želja za osvetom – sve to i danas ljudi osjećaju kada su njihovi prijatelji u pitanju.
Roditeljska ljubav iznimno je snažna emocija o kojoj Homer također progovara.
Dokaz je to da, ma koliko se ljudi s civilizacijom mijenjali i tehnološki unaprjeđivali svijet, njihov unutarnji svijet ostao je gotovo isti –smiju se istim stvarima, vesele se istim događajima, muče ih iste brige, isti problemi, na koje reagiraju na isti način već stoljećima i tisućljećima.
Priče sa svevremenskim motivima
Rat
Tema o kojoj Homer piše prati ljude kroz čitavu povijest čovječanstva – rat. Ni u današnjem naprednom svijetu ništa nije bolje.
Ako uzmemo u obzir da je riječ o jednom od najdužih ratova u povijesti i da se radi o mnogobrojnim žrtvama, to je svakako tema koja zanima slušateljstvo/čitateljstvo.
Prozni spis „De excidio Troiae historia“ Daresa Frigijca govori o tome da je trojanski rat trajao 10 godina 6 mjeseci i 12 dana. Na grčkoj je strani bilo 866 000, a na trojanskoj 676 000 poginulih.
Ljudska pohlepa, borba za teritorijem i sirovinama izazivaju u nama najgore, negativne emocije koje se preporučuju izbjegavati u copywritingu, jedino ako imamo neku humanitarnu kampanju ili kampanju osvješćivanja nacije.
Ljubav – bračna, ljubavnička, roditeljska
Motiv ljubavi, koja je zakuhala cijelu stvar u „Ilijadi“, vječna je tema. Za ljubav vežemo strast i ljubomoru, a sve to Homer jako poentira. Ljubav prema robinjama, neobična ljubav između bogova i žena u grčkoj mitologiji, negativna emocija koja se rađa iz ljubavi i povrijeđenog ega – ljubomora, pokreću stvari u neželjenom smjeru.
Copywriting jako igra na emociju ljubavi. To se osobito odnosi na reklame za parfeme, donje rublje, turizam, vjenčanja, zlatarnice (vjenčano prstenje)…
Upečatljiv je motiv roditeljske ljubavi. Prijam žali za ubijenim sinom Hektorom. Trenutak kada mu Ahilej predaje izmrcvareno Hektorovo tijelo koje je vukao do grčkog tabora izuzetno je jak prizor.
Prepoznajete li poigravanje roditeljskom ljubavi u reklamama?
Nema gdje je nema; u reklamama za njegu bebine kože, Podravkinim reklamama za juhe, u reklamama za Čokolino… Oglašivači općenito posežu za ovim motivom u božićno doba, u adventsko vrijeme. Znaju stari marketinški lisci na što ljudi padaju. Očito je znao i stari epski lisac Homer.
Osveta
Motiv osvete ljude jako privlači jer je u ljudskoj prirodi težiti pravdi i njenom zadovoljenju. Menelaj želi osvetiti svoju čast koju mu je kao muškarcu oduzeo Paris preotevši mu Helenu. Hektor želi osvetiti prijateljevo ubojstvo.
U reklamama se pozivamo na stare epove ili poznate scene iz romana ili filmova u kojim se događaju obračuni, a motivirani su osvetom.
Neke teme, neki motivi nikada ne izlaze iz mode – uvijek su in. Možda su baš zato in i priče “Ilijada” i “Odiseja”.
Lutanja – putovanja
“Odiseja” progovara o lutanjima. Marketing bi to pretočio u reklamu o turističkim putovanjima.
Lukavstvo
Progovara i o lukavstvu. Ono se vješto u reklamama provlači humorom.
Stvarni i nestvarni likovi
Bez priče ne bismo mogli zamisliti druge svjetove, izmišljati neobične likove, sanjariti i maštati.
„Ilijada“ i „Odiseja“ obiluju živopisnim likovima – ljudima, božanstvima, polubožanstvima i čudovištima. Nadnaravno je oduvijek privlačilo ljude.
Upravo je zato, Homerova priča, koja je toliko isprepletena iznenadnim događajima, preokretima i neobičnim likovima, atraktivna za generacije i generacije.
Twist ili neobičan i neočekivan obrat ono je na čemu počiva najbolji copywriting. Wow efekt, minimalna protuintuicija – sve se to može pronaći u Homera.
Homer – stvaran ili izmišljen lik?
Koliko god priče „Ilijada“ i „Odiseja“ intrigirale čovječanstvo, ništa manje ne intrigira ni njihov autor – slavni Homer.
Ne zna se gdje se rodio pa ga često nazivaju „čovjekom mnogih domovina“ ili „građaninom svijeta“. Svojataju ga: Smirna, Rod, Kolofon, Ij, Arg, Atena, Hij, Itaka i Teba.
Antički autori Homerovih biografija često su njegovo porijeklo izvlačili iz njegovih djela: Troja, Arg, Mikena, Pil i Itaka.
Homerovo je mjesto rođenja ekvivalent mjestu rođenja onoga tko o njemu piše. Tako primjerice, stanovnici Kolofona posjetiteljima (danas bi ih nazivali turistima) pokazuju mjesto gdje je Homer imao svoj prvi nastup.
Izvorno je smatram jonskim pjesnikom i stanovnikom Hija jer je dijalekt spjevova uglavnom jonski s velikim udjelom eolskih elemenata. Navodno je jedini stvarni podatak o Homeru da je bio „čovjek s Hija“. Naime, u homerskoj „Himni Apolonu“ spominje se slijepac s Hija. Tukidid citira to kao Homerove vlastite riječi o sebi.
Priče o Homerovu imenu
Ime Homer potvrđeno je u grčkom jeziku tek u helenističko doba. Tragičar Homer Bizantijski dobio je ime po slavnom pjesniku.
Homer mnogi smatraju nadimkom u značenju “talac” jer je sam Homer navodno bio poslan stanovnicima Hija, Kolofona ili perzijskom kralju kao talac.
Drugo je tumačenje “slijepac”, ali za to nema dovoljno dokaza.
Welcker misli da je “kompilator”, Nagy “onaj koji spaja pjesme”, a Durante i West “društveno okupljanje” u kontekstu izvođenja rapsoda.
Danas u školama učimo o Homeru na sljedeći način: Homer je Homer, najveći epski pjesnik i prvi europski autor koji se spominje imenom. On je rapsod rođen u Smirni, koji je živio na Hiju, a umro na Iju, a od 17. stoljeća učenjaci sumnjaju i propituju Homerovo autorstvo i postojanje.
Homersko pitanje
Homerolozi su podijeljeni na unitariste i analitičare. Jedni vjeruju u jedinstvenog autora, a drugi govore o skupini autora.
Mnogi se pitaju tko je bio Homer, kada je i gdje živio, je li on uopće autor slavnih epova i na kraju, je li uopće postojao? To je homersko pitanje.
O njegovu se životu ne zna ništa pouzdano. Zna se da je u doba antike uživao golemu popularnost. Njegove su priče bile jako in i prizori iz njih bili su motivi na vazama. Često ga se citiralo i aludiralo na dijelove epova. Odgojni i obrazovni sustav temeljio se na učenju o Homeru. Grci nikada nisu posumnjali ni u postojanje Homera ni u njegovo autorstvo.
Koliko je njegov storytelling bio moćan i raširen u doba nepismenosti, u doba kada nije bilo tiska ni digitalija, govori u prilog činjenica da je tolika količina sadržaja završila u pisanom obliku te da je sačuvano 188 rukopisa s potpunim tekstom i većim /manjim dijelovima „Ilijade“, a među njima i 7 iz „Odiseje“ (za nju postoji 76 rukopisa).
Jedna četvrtina papirusa s grčkim natpisima pronađenih u Egiptu sadrži upravo Homerov tekst.
Razne teze o Homeru
Mnoga su još mišljenja i teze o Homeru i mogla bih vam do jutra tako nabrajati. Spomenut ću neke od njih.
Thomas Blackwell Junior
Thomas Blackwell Junior izdao je djelo „An enquiry into the life and writing of Homer“ gdje navodi da je „Homer bio sretnik koji je živio u blagoj klimi Male Azije, u doba bez državnog i vojničkog poretka, našao snažan i vrlo slikovit jezik, religiju uvezenu iz Egipta, koju je uskladio s grčkim mentalitetom; da ga je dočekala gotova građa kao i likovi“, a on je kao vješt čovjek od riječi (ne mogu pisati od pera, jer je bio nepismen), vjerno, točno i vjerodostojno ispričao čuvene priče i stvorio remek djela svjetske književnosti koja su nadživjela sve vjekove.
I on se slaže s nekim drugim mišljenjima da je Homer bio putujući pjevač (rapsod) čije su pjesme bile namijenjene usmenom izvođenju.
Fridrich August Wolf
Fridrich August Wolf postavio je temelje homerskog pitanja, a on je po njemu bio nepismen za što su dokaz sholije. Homerske su pjesme dugo bile usmeno prenošene. On kaže da su oba epa nastala u periodu od 950. g.pr.n.e. do Pizistrata.
Naime, Grci 950. g.pr.n.e. ne poznaju pismo pa im nije bilo moguće sastaviti ova djela. Konačan oblik poprimili su do 3. st. pr.n.e. kada su ih doradili učenjaci u Aleksandriji. Ranije razbacane i nesređene pjesme skupila je, zapisala, a potom i doradila oko 550. g.pr.n.e. Pizistratova komisija. Njezini su članovi nastojali pjesme dotjerati i povezati u cjelinu.
Jedinstvo Homerove umjetničke zamisli odraz je sposobnosti kompilatora koji su interpretirali pučko sjećanje. Tako danas imamo niz pjesama i rapsodija, ali i s time neminovnih proturječja, praznina u pripovijedanju, prekidanja, metričke nepravilnosti. Jedinstvo u epovima dijelom proizlazi iz same priče koju obrađuju.
Gottfried Hermann
Gottfried Hermann kaže da je Homer od postojećih starijih predložaka spjevao jednu jezgru “Ilijade” koju su kasniji pjesnici proširivali, pa tako govori o prethomerskom, homerskom i posthomerskom sloju “Ilijade”. Piše o mješovitom karakteru Homerova jezika s elementima raznih dijalekata razne starosti.
Parry
Parry govori da su homerske pjesme nastale u tradiciji epskog pjesništva usmenom improvizacijom genijalnog pjesnika čiji jezik je sastavljen od formula. Interesantno je da naš Ignjat Đurđević “dokazivao” da ih nije spjevao Homer, već Pitagora.
Kako su se priče proširile?
Postoje dvije teze kako su epovi stigli iz Jonije iz 4. st.pr.n.e.
Spartanski zakonodavac Likurg tijekom svojih putovanja naletio je na epove čije je kopije donio u Spartu. Tako tvrdi Plutarh u Likurgovu životopisu. Efor ide korak dalje te tvrdi da je Likurg sreo Homera na Hiju.
Druga je teza vezana za Hiparha, Pizistratova sina. On je prvi donio epove u Atenu, kako se navodi u pseudo-Platonovu „Hiparhu“. Hiparh je oko 520 g.pr.n.e. odlučio da se na Panatejskom festivalu recitiraju isključivo Homerove pjesme.
Dakle, može se reći sljedeće, da je Likurg donio homerske pjesme u Grčku, a Pizistrat ih sastavio u „Ilijadu“ i „Odiseju“.
Homerova je „Ilijada“ bila poznata u Sparti već u 7. stoljeću.
U srednjem vijeku znalo se za Homerovo ime, njegovu slavu i da je pjesnički genij, ali ga se slabo čitalo zbog nepoznavanja grčkog jezika.
Bio je više poznat iz djela rimskih pisaca, posebice Vergilija. Zapravo, sadržaj „Ilijade“ i „Odiseje“ bio je poznat iz nekoliko kasnijih obrada iste teme.
U školama u antici bio je iznimno popularan latinski spjev u epskih heksametrima, prijevod s grčkog, „Ilias Latina“ (1070 stihova iz 2. polovice 1. stoljeća). Sačuvan je u više od 100 rukopisa, a autor je nepoznat.
U 15. stoljeću „Ilijada“ se prevodi na moderne jezike, a 1488. godine izlazi prvo tiskano izdanje.
Znate li da su 1779. godine u Veneciji otkrivena dva rukopisa (tzv. A i B) s Homerovim tekstovima? Jedan je rukopis, sholij A, 1788. godine objavio francuski učenjak J.B.G. d’Arisse de Villoison, a riječ je o najranijem čitavom tekstu „Ilijade“.
Što copywriting može naučiti od Homera?
Ispričajmo priču koja golica maštu, ponudimo gledateljima ili čitateljima uzbuđenje, pobudimo u njima emocije (poželjno one pozitivne). Pišimo o svevremenskim motivima, koristimo njegove slike, prizore, opise, motive i likove. Adaptirajmo ih prema suvremenom svijetu. Dobit ćemo ono što je Homer znao učiniti – začuditi i iznenaditi slušatelja/čitatelja. Fabula priče treba imati početak, sredinu i kraj, zaplet i rasplet.
Priče imaju velik utjecaj na europske jezike
Toliko je velik njegov utjecaj da je ušao u mnoge europske jezike i to u frazeologiji. Autoritet je više nego očit.
Sigurno koristite neki od frazema inspiriran pričom o Troji i trojanskom ratu, a da toga niste svjesni ili ne znate porijeklo frazema.
Ahilova peta, između Scile i Haribde, trojanski konj i danajski dar frazemi su koji su potekli od Homera i njegove priče. I upravo takvi s identičnim značenjem pojavljuju se u većini europskih jezika. Fascinantno zar ne?
Trojanski konj
Homer je zaživio i preko frazema u najmodernijem dobu i tehnologiji. Kažete li da vam je računalo napao trojanski konj, to znači da je na računalo atak izvršio zlonamjeran softver koji se lažno predstavlja kao koristan softver kako biste mu dozvolili instalaciju.
Treba li uopće reći otkuda ideja za naziv ovog virusa?
Trojanski konj je frazem koji u prenesenom značenju znači prijevaru, neku skrivenu opasnost, dar u kojem se skriva nepoznata kobna opasnost.
Općeuropskog je karaktera pa jednake frazeme nalazimo u grčkom, engleskom, francuskom, njemačkom, talijanskom, ruskom, poljskom, češkom…
Danajski dar
To je još jedan frazem inspiriran pričom o trojanskom konju i također znači dar koji donosi nesreću, koji se nekome uručuje s lošom namjerom, s izdajničkom nakanom.
Tko su Danajci? Tako je homer nazivao Grke pod Trojom, a danajski je dar zapravo trojanski konj. I taj frazem supostoji u većini europskih jezika, koegzistira s trojanskim konjem.
U jezicima u kojima nije zaživio koristi se latinska (rimska) uzrečica: “Bojim se Danajaca kad darove nose.”
Kako je nastala? Prema Vergiliju (“Eneida”), Laokont, trojanski prorok naslućujući opasnost zatražio je poseban oprez kod donošenja odluka i primanja dara – drvenog konja.
Između Scile i Haribde
Frazem je to koji označava osobu između dviju velikih opasnosti, između dvaju zala. U svakom slučaju, osobu u jako teškoj situaciji.
U “Odiseji” su dvije nemani po imenu Scila i Haribda. One ometaju pomorce.
Scila predstavljala opasnu liticu o koju brodovi udaraju i stradavaju. Pretvara se u šestoglavo čudo pa je “ona koja razdire”.
Haribda je “ona koja usisava”. Ta neman je smrtonosan vrtlog koji triput dnevno uvlači i izbacuje more. Brodovi je mogu izbjeći samo u vrijeme kada spava.
Odiseju su se našle na putu dok se vraćao iz rata ploveći prema rodnoj Itaci. Morao je proći uskim prolazom između tih dviju nemani. Kako ga je savjetovala čarobnica Kirka, plovio je bliže Scili pa je izgubio samo šestero članova posade.
I taj je frazem zaživio u većini europskih zemalja.
Ahilova peta
Vjerujem da ste za ovaj frazem čuli, a isto tako, da ga mnogi od vas i koriste. Ahilova peta označava slabu stranu uzornog, gotovo nepogrešivog čovjeka. To je njegovo ranjivo mjesto.
Frazem je inspiriran mitom o Ahileju kojega je majka Tetida htjela učiniti neranjivim, ali je prilikom umakanja bebe Ahileja, nakon rođenja, u čudotvornu rijeku Stiks, koja ljudima može omogućiti besmrtnost, zaboravila umočiti petu za koju ga je držala. Tako je peta ostala jedina neuronjena, a time i nezaštićena. Postala je njegovo ranjivo mjesto.
Paris je za to znao pa je u dvoboju osvetio brata Hektora, nastrijelivši ga otrovnom strijelom u petu. Ova se smrt ne spominje u Ilijadi, što je interesantno, već u kasnijoj grčkoj i rimskoj literaturi.
Ahilovu petu možete čuti u češkom, poljskom, ruskom, talijanskom, francuskom, grčkom, a često i u hrvatskom, čak i u prodajnim tekstovima.
Gotovo sam sigurna da će ove priče preživjeti i narednih 3000 godina, bude li još ljudi na ovom planetu.
SAMO NAJBOLJE PRIČE NADŽIVE SVOG AUTORA,
RAZNE GENERACIJE I BROJNE CIVILIZACIJE.
Trackbacks/Pingbacks