Marija Jurić Zagorka prava je inspiracija ženama, a naročito onima koje se bave pisanjem i nastoje se izboriti za svoje mjesto pod suncem u društvu/redakciji/tvrtki/muškom svijetu.
Meni je osobita čast pisati o toj Maloj Velikoj Ženi.
Današnji blog i intervju u oblacima posvetila sam upravo njoj, njezinom stvaralaštvu, svjetonazoru, ali i privatnom životu, jer [ne]zgode iz privatnog života često se itekako odražavaju na naš poslovni život, a ponekad su presudne za karijeru.
Marija Jurić Zagorka – žena ispred svog vremena
Ženom ispred svog vremena nazvao ju je Pavao Pavličić u Pismima slavnim ženama napisavši:
” Vi ste uranili u svemu, i možda bi tek ovo bilo pravo vrijeme za Vas.”
I doista, tko imalo poznaje rad te književnice, jasno mu je zašto su ove riječi istinite. Istražujući njezin život i rad, naišla sam na još sitnica koje mi nisu bile poznate, ali su otkrile koliko je uranila za svoje doba. U nekim stvarima, i u današnjem bi svijetu bila avangarda, u to sam nepobitno uvjerena.
Pala mi je na pamet ona poznata uzrečica o otrovu u malim bočicama. Mala Marija Jurić Zagorka, pritom mislim – niska rastom, bila je pravi otrov za malograđanštinu svoga doba, rušila barijere i bila mnogo bolja književnica od nekih razvikanih suvremenika – muških kolega.
Imala je jednu veliku manu, neoprostivu za ono doba – bila je ŽENA raskošnog talenta koja se usudila biti jednakom/ravnopravnom.
Marija Jurić Zagorka bila je pionirka u mnogočemu
- Pionirka feminizma u Hrvatskoj na svojoj je koži dobro osjetila spolnu diskriminaciju kada je u pitanju poslovni svijet.✔️
- Bila je prva profesionalna ŽENA u novinarstvu i najčitanija hrvatska književnica.✔️
- Ljeta gospodnjeg 1925., pokrenula je i uređivala prvi hrvatski časopis za žene “ŽENSKI LIST”, a kasnije i “HRVATICU”.✔️
- Borila se protiv društvene diskriminacije, mađarizacije i germanizacije Hrvatske. ✔️
Teško zaslužena karijera
Marija Jurić Zagorka radila je 1895.-1910. godine kao stalno zaposlena u redakciji Obzora – pisala i uređivala.
1896. godine objavljen je njezin prvi članak i to anonimno, baš u Obzoru.
Otkriće da tekstove, koje je publika gutala, čitala u jednom dahu, piše jedna obična ŽENA, izazvalo je pobunu među urednicima mužjacima. Inzistirali su na prekidu suradnje redakcije s njom.
Napredovala u Obzoru, unatoč kritikama muških kolega. U tim zagrebačkim, dnevnim, vrlo uglednim novinama, stasala je od potpuno anonimne reporterke u priznatu političku novinarku – poznatu i u Europi.
U to je doba napisala romane suvremene tematike:
- Roblje 1899.
- Vladko Šaretić 1903.
Za amaterske kazališne družine pisala je jednočinke. Nije se zaustavila samo na romanima i kazališnim djelima. Pisala je još pripovijetke, humoreske te polemičke tekstove.
Polemički tekstovi bez cenzure
U polemičkim tekstovima zalagala se za ravnopravnost spolova pa ja volim reći da je prva prava, po srcu odabrana, pučka pravobraniteljica.
Osobito je ostala u pamćenju tadašnjoj generaciji žustra polemika s A. G. Matošem iz 1909. godine.
U polemičkim tekstovima zagovarala je ženska prava na:
- obrazovanje✔️
- profesiju✔️
- imovinu✔️
- pravo glasa.✔️
Njezini povijesni romani obiluju romanesknim likovima. Ženskim likovima podarila je važne ili najvažnije uloge. Tako je ispravljala povijesnu nepravdu, ali i nepravdu svoga doba.
Netolerantni i okrutni muški svijet novinarstva
Srećom, imala je velikog zaštitnika u Strossmayeru. Njegova intervencija pomaže joj pri zapošljavanju u novinama. Dobila je i zasebnu sobu. Kako velikodušno od njezinih nadređenih – malu, mračnu sobu!
Naime, odlučili su je sakriti od očiju javnosti, od onih koji posjećuju redakciju kako ne bi vidjeli da u muškom svijetu novinarstva piše jedna ŽENA. Bio bi to neoprostiv skandal – saznati i obznaniti svijetu da za vodeće novine u državi piše ŽENA.
U pisanju je bila ravnopravna, a od mnogih svojih kolega i znatno bolja.
Ali, hej, tko bi to tada javno priznao! Čak, ni veliki Matoš koji joj nimalo nije bio sklon! Iako, jednom prilikom nevoljko je priznao: “Ženska i ne piše tako loše!”
Bilo je to nakon što je pročitao njezin tekst.
Upravo zbog šovinizma muškog poslovnog svijeta, morala je pisati anonimno. Pristala je na to, trebalo je zarađivati za kruh, a pisanje je voljela više od svega.
BEZIMENA AUTORICA.
Naravno, bila je ljuta, povrijeđena i frustrirana.
Književni i politički moćnici kod nje nisu podnosili više stvari – talent, neugledan izgled, srčanost, upornost i borbenost.
Pisanje pod pseudonimom
Lukavo je koristila više pseudonima. Često bi, da prikrije trag, koristila muški pseudonim. Tako, ako u spisima pronađete u potpisu nekog teksta Juricu Zagorskog, Petricu Kerempuha ili Iglicu, znajte da se iza tog potpisa krije Marija Jurić Zagorka.
Uređivala je krapinski đački list Zagorsko proljeće pod pseudonimom M. Jurica Zagorski. Već je uvodnim člankom o duhu Matije Gupca koji se vraća s onoga svijeta i ostaje nezadovoljan zatečenim stanjem u Zagorju 19. stoljeća izazvala kontroverze i negodovanje pa je kotarski predstojnik zabranio list, a kad je otkriveno pravo lice urednika, ukorisli su je i savjetovali joj da se okani pisanja jer je žena.
Kako je nastao pseudonim Zagorka?
Zagorka je najpoznatiji pseudonim Marije Jurić. Danas ne možemo zamisliti, dok izgovaramo njezino ime i prezime, da ne dodamo, poput šlaga na tortu, pseudonim Zagorka. Kao da je rođena s tim nadimkom. Odabrala ga je iz velike ljubavi prema hrvatskom narodu, posebice prema Zagorcima.
Jako se solidarizirala s pukom bez obzira na svoje imućno porijeklo.
Marija Jurić Zagorka – istraživanje kao osnova dobrog pisanja
Marija Jurić Zagorka danonoćno bi istraživala arhivsku građu u zagrebačkim, bečkim i budimpeštanskim arhivima. U Beču i Budimpešti radila je kao dopisnica. Koristila bi povijesne činjenice i nadopunjavala ih svojom bujnom imaginacijom stvarajući uvjerljiv, i prije svega, uzbudljiv storytelling.
Povijesne romane pisala je u nastavcima, izlazili su 1920-ih kao prilozi u dnevnim novinama, Jutarnjem listu. Bilo ih je četrdesetak u nizu. Većini je radnja smještena u prošlost – 16., 17. ili 18. stoljeće.
Po ukusu čitatelja, ciljne skupine
Svi su željno iščekivali nove Zagorkine nastavke, a potražnja i tiraža vrtoglavo su rasle iz broja u broj. Bila je prava influencerica, a da toga nije bila svjesna na vrhuncu popularnosti. Tržište je tražilo još, potražnja je bila veća od ponude!
Zagorka je neumorno pisala da nahrani čitateljski apetit i napuni blagajnu časopisa. Gledano iz današnje prespektive, nevjerojatno je koliko je plodonosna bila kao književnica i novinarka. Ostavila je iza sebe natprosječno veliku količinu pisanog materijala.
Postala je spisateljsko čudo, književni fenomenom jer je široko čitateljstvo naprosto poludjelo za njezinim djelima.
Puk joj je tepao divnim nadimcima:
- grička vila – nakon izlaska Gričke vještice
- kraljica Hrvata – nakon izlaska Gordane.
Ljubav prema materinskom jeziku
Gajila je posebnu ljubav prema materinskom, hrvatskom jeziku, koji se zatirao u svim porama službenog života. Početkom 20. stoljeća mađarski i njemački jezik bili su superiorni.
Veliki štovatelj lika i djela Marije Jurić Zagorke, Josip Juraj Strossmayer, njezin mecena, nagovorio ju je da počne pisati povijesne romane koji bi bili privlačni širokoj čitalačkoj publici. To je bio razlog da prekine novinarsku karijeru. Veliki Strossmayer imao je sluha za narod i znao je podilaziti njegovu ukusu, a Zagorka je bila odličan medij.
Postala je omiljena pučka spisateljica. Možemo reći, da su neki ljudi već tada bili vizionari. I Strossmayer i Zagorka, znali su što znači ući u svjetonazor ciljne skupine. Prava škola za copywritere!
Neumorno je radila na kazališnim adaptacijama svojih i Šenoinih romana. Čak 14 ih je bilo praizvedeno u HNK-u do 1940. godine.
Činjenica je da Zagorka nije imala baš visoko mišljenje o svom pisanju, možda zbog niskog samopouzdanja izazvanog silnim kritikama književne kritike.
Ali, narod je prepoznao kvalitetu, narod je prepoznao ISKRENU EMOCIJU. Što ti je snaga riječi!
Što narod voli, kritika ne voli!
Njezini su romani izazvali dvojake reakcije. Kod ljubomorne je kritike, koju su, znakovito, sačinjavali sami muškarci, dočekana na nož. Kako to obično biva, snobovska struka ne cijeni ono što je narodu milo. Ništa drugačije ni sa Zagorkom nije bilo.
Kritika nije htjela vidjeti golemu popularnost Zagorkinih djela ni priznati neosporan talent.
Trivijalna šund literatura – tako su okarakterizirali Zagorkine povijesne romane, vrijeđajući prije svega njezin stil pisanja, a zatim i ukus naroda.
Struka ju je sustavno zaobilazila u književnim pregledima, antologijama i školskim čitankama sve do nedavno kada je ispravljena nepravda.
Život kao u Zagorkinom romanu
Upitan datum rođenja
U životu Marije Jurić Zagorke ništa nije bilo jednostavno. Jedna od kontroverzi vezana je za sam početak života. Naime, dugo vremena nagađalo se o točnom datumu rođenja.
Prema različitim informacijama, spominjale su se 1873., 1876. ili 1879. godina kao godine rođenja (Hergešić, Lasić, Donat).
Izgleda da smo 2006. godine ipak uspjeli doći do pravog datuma rođenja zahvaljujući Slavici Jakobović Fribec. Dala se u potragu za pravim datumom, vodeći se informacijama o datumu rođenja i Zagorkinom krsnom imenu, koje je dobila od Josipa Grbelje. On je pak te podatke saznao iz razgovora s dugogodišnjom Zagorkinom prijateljicom, Šteficom Vrbanić.
Istraga je na temelju ovjerovljenog prijepisa izvornika dovela do sljedećeg otkrića:
Marija (krsno Mariana) Jurić rođena je 2. ožujka 1873. godine u plemićkoj kuriji Negovec u blizini Vrbovca, kao kći Josipe rođ. Domin i Ivana Jurića, kasatora dobra Negovec u posjedu Ivana grofa Erdödyja. Interesantno, upravo je grof bio Marijin krsni kum.
Marija Jurić Zagorka – kad te život ne mazi
Život je zaista nije mazio, iako je rođena u imućnoj obitelji. Ubrzo nakon Marijina rođenja, obitelj se preselila na obiteljsko imanje Golubovec (Začretje), koje je otac kupio jer je želio da obitelj živi u blizini njegovog novog radnog mjesta. Postao je upravitelj imanja barona Geze Raucha.
U obitelji je bilo četvero djece – Marija, dva brata i sestra.
Majka je bila bolesno ljubomorna na oca i posesivna te je svojim histeričnim ispadima zagorčavala život cijeloj obitelji.
Ucjenjivala je djecu i inzistirala da uhode oca. Bračne svađe završavale bi fizičkim obračunom, a djeci su se urezali u pamćenje prizori oca kako vezuje izbezumljenu majku. Traumatizirana Marija utjehu je našla u dadilji Marti s kojom će ostati neraskidivo povezana.
Talentirano dijete
Prva edukacija za malu Mariju bila je na mađarskom jeziku. Educirala se je zajedno s plemićkom djecom u Rauchovu dvorcu gdje je svladala prvi razred.
Njezino školovanje trajalo je 10 godina. U Varaždinu, po nagovoru majke, živi s ne baš uračunljivom kumom te završava drugi i treći razred.
Četvrti razred pohađala je u samostanu Sestara milosrdnica u Zagrebu – u Višoj djevojačkoj školi, gdje je uređivala i potpuno sama pisala Samostanske novine. Nakon 6 godina školovanja u Višoj školi, morala ju je napustiti zbog autoritarne majke koja si je utvarala da je školski uspjeh kćeri suprugova urota protiv nje. Zato je izričito bila protiv daljnjeg školovanja kćeri. Nakon što je prekinula školovanja, provela je 2 godine u roditeljskom domu.
Marija je bila iznimno talentirano dijete, no njezina natprosječnost i činjenica da je svojevoljno pisala od malih nogu te bila pokretačica učeničkih novina, nisu roditeljima bili dovoljni znakovi da je Marija Jurić Zagorka predodređena za nešto više od ondašnjeg malograđanskog načina života u krugu obitelji.
Na njezinu žalost, zbog neuračunljive majke, nisu je poslali dalje na školovanje u Švicarsku, iako je grof Rauch to predložio i htio financirati njezino obrazovanje.
Brak po roditeljima, a ne po ljubavi
Kako to obično biva u to vrijeme, supruga nije birala po srcu. U brak je stupila maloljetna te je sa suprugom preselila u Mađarsku. Miraz od 20 tisuća forinti trebao joj je biti isplaćen kada napuni 25 godina.
Dogovoreni brak pretvorio se u brak iz pakla jer je u njega ušla treća osoba – Marijina zla svekrva. Suprug i njegova majka izgladnjivali su i izluđivali nesretnu Mariju pazeći da je ne ubiju, jer u protivnom, ne bi mogli doći do obećanog miraza. Svekrva bi joj kao posebne začine u hranu stavljala muhe, ocat i pepeo.
Pomislio bi čovjek da je ovo Zagorkin roman, a ne pravi, realni život!
Velika snaga male žene ovdje se pokazala u najvećem rasponu. Marija je pametno iskoristila vrijeme – naučila je savršeno govoriti mađarski te je upisala tečaj za telegrafiste.
Mudra, lukava i svoja u braku od pakla
Brak bez ljubavi nakon 4 godine okončan je jer su – ona, veliki domoljub, i suprug Mađar, zadrti nacionalist koji je zagovarao mađarizaciju Hrvatske – bili dva različita svijeta.
Uvidjevši raspon njezinog talenta, suprug ga odlučuje unovčiti. Zagorka dobiva izdašne ponude da piše na mađarskom jeziku, ali velika romantičarka kakva je bila, ponosno odbija nemoralne ponude za pisanje na tuđem, omraženom jeziku.
Naime, pisala je članke i slala ih uredniku mađarskih novina, ali je ovaj, iako priznajući talent za pisanje, burno reagirao zbog političkih ideja koje je zagovarala. Tako je npr. 1895. godine odbila osuditi spaljivanje mađarske zastave na Trgu bana Jelačića. Ljubav i odanost domovini, njezini ideali bili su jači od zveckanja zlatnih novčića.
Pitam se, koliko bi onih koji se danas busaju u hrvatska, junačka prsa napravilo isto?!
Suprug se djelomično slagao s ambicijama svoje žene jer je u svemu vidio profit. Nije joj dao da raspolaže svojim novcem koji joj je otac slao, već ga je polagao na svoj račun. Politički ideali i nedostatak ljubavi te zlostavljanje u startu su osudili taj brak na propast.
Nametnuti brak rezultirao je nesretnom suprugom koja je doživjela nervni slom.
Filmski bijeg iz braka
Brak je okončan filmski, dramatičnim bijegom iz bračnog gnijezda. Bila je prerušena u služavku. Bio je to bijeg poput srednjovjekovnih junaka/junakinja iz zatočeništva gričkih tamnica njezinih povijesnih romana.
Smjestila se kod ujaka u Srijemsku Mitrovicu. Ujak je bio upravitelj kaznionice u kojoj je našla utočište od supruga. Unatoč teškoj privatnoj situaciji, neumorno piše i šalje iz kaznionice tekstove za Hrvatski branik te Posavsku Hrvatsku. Naravno, nije se smjela razotkriti pa piše anonimno, ali i pod pseudonimom.
Razjareni suprug raspisuje tjeralicu za suprugom proglasivši je umobolnom odbjeglom ženom. Zagorka utočište traži u Zagrebu gdje dobiva posao u Obzoru i tada započinje novo doba života.
Majka ju je odbacila i nije htjela čuti za nju, a otac joj je obećao pomoći oko rastave.
Novi Obzor života
Tada je već bila punoljetna pa se odlučuje za samostalan život i spisateljsku/novinarsku karijeru, nepojmljivu profesiju za žene toga doba.
Uhićena je i strpana u ludnicu na promatranje. Pošteni primarijus ludnice procijenio je da je Zagorka potpuno mentalno zdrava žena i pustio ju je.
31. listopada 1896. godine u Obzoru izlazi članak Egy perz (Jedan časak). Josip Juraj Strossmayer, saznavši tko je anonimni autor članka, inzistira da Zagorku zaposle u novinama. Josip Pasarić, tadašnji glavni urednik čak ju je i simpatizirao, ali velikog neprijatelja imala je u Šimi Mazzuri.
Mazzura, vlasnik Dioničke tiskare koja je tiskala novine, jednostavno je nije mogao podnijeti. Nije se libio to i pokazati vrijeđajući je posprdnim nadimcima: kravarica, baba bez imena i ugleda, nitko i ništa…
Diskriminacija na radnom mjestu
No, unatoč njegovu protivljenju zaposlila se u Obzoru. Imala je trostruko niža mjesečna primanja od svojih kolega, tek 60 kruna. Ali, to ju nije sprječavalo da odlično piše i svakim svojim tekstom izazove političku buru.
Postala je prva hrvatska a i prva novinarka u Srednjoj Europi. Nevjerojatan je njezin novinarski opus od nekoliko tisuća tekstova koje je zbog situacije u državi pisala pod pseudonimima.
Koliko je poštivao njezin rad, govori činjenica da je Strossmayer financirao tiskanje njezinih prvijenaca te ju je često ugošćavao u svojoj rezidenciji.
Morala je 1903. godine uređivati Obzor 5 mjeseci kada je Khuen Hedervary dao uhititi urednika i kolege novinare. Za nju je govorio je neubrojiva baba.
Marija Jurić Zagorka – aktivistica bez kompromisa
Frano Supilo ju je zbog toga počastio rečenicom:
“Vi ste muž na mjestu.”
Marija Jurić Zagorka – žena od principa
22 godine novinarstva ponosno i principijelno je okrunila otkazom jer joj redakcija nije htjela udovoljiti realnom zahtjevu – izjednačavanju njezinih primanja s primanjima muških kolega. Žalosno je da u monografiji Obzora nije spomenuta.
Slijedi faza blagostanja, između dvaju ratova, kada je Jutarnji list, njezin novi poslodavac, financirao Zagorkino stanovanje u luksuznom apartmanu 325 u hotelu Esplanade.
Uplovila je ponovo u bračnu luku 1911. godine udavši se za novinara Slavka Vodvaršku, no taj je brak pomno skrivala od očiju javnosti sve vrijeme koliko je trajao – desetak godina.
Kad sudbina odluči drugačije od tebe
Krajem 30-ih uspjela se osamostaliti, uloživši sve u Hrvaticu, vlastiti časopis koji je pokrenula. Nažalost, njezina samostalna karijera ne traje dugo jer se nad Hrvatskom nadvio crni oblak NDH. Već na početku nove države, 1941. u stan joj upada policija, zabranjuje Hrvaticu, otima novac od pretplate te sve rukopise iz tiskare, pa čak i pokućstvo.
Dovedena do ruba života, ostavljena na milost i nemilost neimaštini, bez prihoda, u trenutku najcrnjih misli pokušala si je skratiti muke i pozdraviti se s ovim svijetom. No, život je htio drugačije, sudbina je htjela drugačije.
Nakon rata, u Jugoslaviji, situacija nije bila mnogo bolja. Struka ju je ignorirala, njezine predstave se nisu prikazivale, a romani se nisu tiskali.
Provela je posljednje dane u društvu kućnog ljubimca, psića Bossija u svome domu na Dolcu br. 8 živjeći od mizerne mirovine i donacija obožavatelja. Njezino tijelo pronašao je podstanar Matko Kratković.
Zagrepčani su joj priredili sprovod dostojan njezine veličine. Bio je to po odazivu ljudi nezapamćen ispraćaj tog vremena. Govorili li nam ovo nešto?
Što znači doista ostaviti trag među publikom?!
Što je zapravo literarna veličina i tko je doista pravi influencer? Tko je doista ostavio trag na svoju publiku?
Čitatelji je nisu zaboravili ni pod stare dane. Danas je njezin stan na Dolcu pretvoren u muzej.
Znate li da mnoga djeca u Hrvatskoj nose imena njezinih popularnih likova Siniše, Nere, Gordane i Jadranke, ali i ime Zagorka? Do objave njezina romana Gordana, nikad prije u Hrvatskoj, u evidenciji rođenih, nije zabilježeno ime Gordana. Nakon izlaska romana, nastao je boom – rađale su se male Gordane diljem Hrvatske. To je, dragi moji, influensanje!
Marija Jurić Zagorka – feminizam u krvi
Aktivno se bavila novinarstvom i bila feministički angažirana 1930-ih. Objedinila je dvije velike ljubavi – novinarstvo i feminizam – u samostalnim projektima, časopisima:
- Ženski list (1925-1938)
- Hrvatica (1938-1940).
Roman Mala revolucionarka objavljuje u nastavcima u svom časopisu. Također, objavljuje i romansiranu autobiografiju Kamen na cesti , ali i veliko istraživanje o povijesti žena Neznana junakinja.
Bila je prava potpora i pružala je svesrdnu podršku inicijativi mlađih generacija književnica:
- Boženi Begović
- Zlati Kolarić (Kišur)
- Zdenki Jušić (Seunik)
- Ivanki (Vujčić) Laszowski.
Supotpisala je osnivanje Društva hrvatskih književnica (1936-1939).
Žena s velikim Ž
Resio ju je sindikalni, politički i ženski aktivizam. Organizirala j i okupila e tipografske radnice u Kolo radnih žena (1896.) te sudjelovala u narodnom pokretu protiv Khuenove politike dolazeći prerušena u muškarca.
U Obzoru je objavila 1901.-1903. godine seriju ženskih portreta. Hrabro je predvodila prve ženske demonstracije u Zagrebu 1903. godine.
Držala je brojna predavanja o politici, solidarnosti, ženi i ženskom glasačkom pravu u austrougarskim zemljama do 1918. godine. Govorila je o tome kako su je proglašavali ludom jer je iskoračila iz predoređenih uloga za ženu onoga doba – supruge i majke.
U poodmakloj životnoj dobi, unatoč bolesti, 1950-ih Zagorka se i dalje jako zalaže za ravnopravni status žene u društvu. Promovirala je ravnopravnost na brojnim predavanjima u državi.
Marija Jurić Zagorka o svojoj borbi sa šovinističkim svijetom
“Svugdje sam bila dočekivana s nepovjerenjem i prezirom jer je žena u politici u 19. stoljeću bila smatrana poput žene u javnoj kući.
U redakciji Obzora svatko me gledao s čuđenjem ( …)
A ja sam u prvom redu širila feminizam i u ženama budila volju da sudjeluju u javnom životu.
Moja je težnja uvijek bila emancipacija žena.”
Baš su je zbog toga, muški kolege književnici i suvremenici, ismijavali; od Mazzure i Matoša do Krleže. Dok joj je narod tepao i dizao je u nebesa, kolege su je častile nimalo lijepim epitetima. Šovinistički je proglašavaju luđakinjom i muškobanjastom babom.
Vrijeme će pokazati, vrijeme je pokazalo
Zbog osude priznatih muških kolega književnika i straha od odbacivanja struke, nitko se dugo nije usudio baviti njezinim djelom. Koja životna kontradiktornost! Za vrijeme Jugoslavije, struka o njoj nije imala ni jednu jedinu riječ hvale, tek podsmjeh, dok su čitatelji gutali njezina netom objavljena djela u velikoj nakladi Slobodne Dalmacije.
Kako se ono kaže, vrijeme će pokazati. Vrijeme je i pokazalo u Zagorkinom slučaju, ali nažalost, ne za njezina života. Tek u drugoj polovici 20. stoljeća, 1960-ih vrednovan je Zagorkin profesionalni novinarski rad, a. 1980-ih vrednovana je kao priznata književnica te feministkinja.
Marija Jurić Zagorka konačno priznata i od struke
Horvat i Lasić ispravili su nepravdu koja je nanesena Zagorki. Uvrstili su je u povijest hrvatskog novinarstva i hrvatske književnosti – baš kako i dolikuje.
Povjesničarka i etnologinja Lydia Sklevicky, objavila je seriju portreta jakih žena u časopisu Svijet, među kojima se našao i Zagorkin portret. Nazvana je patuljastom amazonkom hrvatskog feminizma.
Već citirani Pavao Pavličić izjavio je još jednu istinu o Zagorki:
“Najčitaniji hrvatski pisac nije zapravo pisac, nego spisateljica.”
U Pismima slavnim ženama osvrćući se na njezino pisanje, govori kako u njezino doba nije bilo punokrvnih priča, zavodljivih priča koje bi privlačile i zadržavale čitateljsku pozornost. Priznaje kako je ona to znala i vrlo vješto radila.
Roman Kneginja iz Petrinjske ulice označava prekid s pisanjem u maniri Šenoe – statičnim fabuliranjem radnje – kao što je radila u ranim djelima. Započinje eru romana zapleta koji postaje stup suvremenog kriminalističkog žanra.
Upravo s ovom formulom, Zagorka je pogodila u metu – našla put do čitatelja i zarobila njegovo srce.
Stanko Lasić napisao je prvu znanstvenu monografiju o Zagorki.
U čemu nam može biti uzor Marija Jurić Zagorka, ta Mala Velika Žena?
Kada su njezini romani počeli izlaziti u nastavcima u časopisima, izazvali su pravu euforiju među pučanstvom. Svi bi jedva dočekali novi broj kako bi pročitali zgode i nezgode Zagorkinih coprnjica, svećenika, gizdavih mladića, kontesa…
Ono što nas kao novinarka i uspješna spisateljica može podučiti je sljedeće – UVIJEK BITI SVOJA, DOSLJEDNA – pa i onda kada nam vrijeme i radna okolina baš i ne idu na ruku, i PRENOSITI EMOCIJU, ISKRENU EMOCIJU koju će naši čitatelji prepoznati.
Drage copywriterice, drage kreativke,
ne sramite se pokazati svoj ženski senzibilitet u pisanju. Poznato je da smo EMPATIČNE i EMOTIVNIJE od suprotnog spola. Udahnite tekstovima ženski štih!
Iskoristite tu prednost u copywritingu jer znate, najbolji copywriting je copywriting EMOCIJE I EMPATIJE.
Trackbacks/Pingbacks